Je li moguće nekoga voljeti i zaboravljati važne datume?

Je li ponašanje i djelovanje na određeni datum zbilja najvažnije i ujedno pokazatelj uspješnosti nekog odnosa ili bi takve zaključke ipak trebali donositi na temelju nekih sasvim drugih stvari, između ostalog i ponašanja ostalih 360 dana u godini?

Zaboravljao je datume. Godišnjice, rođendane, Valentinova, pa i Božić bi da ne postoji toliko podsjetnika na isti oko njega. Ispočetka, činilo mi se to simpatičnim, tipičnom stvari koju mnogi muškarci čine, a ja budući da sam čvrsto odlučila da nikad neću biti tipična žena, činila sam ono što većina žena na mom mjestu ne bi – nisam prigovarala.

Radije sam se odlučila na igrice koje su za cilj imale samo jednu stvar; promijeniti mog inače divnog muškarca.

Nisam ga podsjećala, nikad nisam rekla: ‘Hej, sljedeći tjedan nam je godišnjica, mogli bi otići u onaj novootvoreni talijanski restoran.’ ili ‘Znaš što bih voljela dobiti za rođendan koji mi je btw za pet dana?’ Neee, tim se oružjem namjerno nisam htjela koristiti. Dijelom jer sam smatrala da takvo nešto u suštini ne bi trebalo biti potrebno, a dijelom jer je jedan dio mene uživao u činjenici da će ako zaista zaboravi datum, krivnja ispisana na njegovom licu biti svojevrstan trijumf. Ja ću biti pozitivac, a on negativac. Ja u pravu, a on u krivu. Ja dominantna, a on pokorni dok god se nekako ne iskupi, obično višestruko i financijski i emotivno nego bi morao da se jednostavno sjetio datuma i kupio nekakav poklon.

 

Plan osvete

‘Zaboravio si?’ pitala bih ga sa suzom u oku, pa zatim odmahnula rukom i osmjehnula se. ‘Ma nema veze, to su ionako samo brojevi i ne znače ništa…’

S licem ožalošćene djeve kovala bih plan osvete koji se obično sastojao u tome da se pretvorim u primjerak savršene djevojke, s ciljem da maksimalno pojačam njegov osjećaj krivnje.

 

Svejedno, sljedeće bi godine opet zaboravio. A to je značilo samo jednu stvar: došlo je vrijeme da se u tiho, ali postojano muško-žensko ratovanje uvede nova taktika…

 

Počela sam dramiti i prigovarati isfrustrirana činjenicom da moja uloga fine djevojke koja nikad ne prigovara ne pali. Čak sam mu i za to što mu prigovaram prigovarala! Krenule su žalopojke tipa – da me voliš bla, bla, bla. Pretvorila sam se, ne u tipičnu djevojku, već u vješticu koja je prakticirala podmuklosti poput:

‘Ups, tvoje super ultra skupe slušalice za gejmanje skupa sa super ultra skupim mišom su mi sasvim slučajno ispale’ – srneći pogled iza kojeg se krije onaj koji bi rado da posjeduje moć uništavanja pa da samo jednim pogledom smrvi ne samo slušalice i miš, već kompletno presveto računalo čiji je jedini smisao postojanja osigurati beskrajne sate igranja još besmislenijih igrica.

Ili nešto poput:

‘Oprosti, zaboravila sam ti za sutra oprati tvoju omiljenu majicu (iako si me podsjetio), zaista ne razumijem kako mi se to moglo dogoditi…’

‘Zaboravio si da nam je godišnjica? Baš čudno, i ja sam odjednom potpuno zaboravila što je seks…Ne ljutiš se, zar ne?’

Svejedno. I dalje je zaboravljao. Fenomen za proučavanje.

 

Ne postoji kalup za ljubav

Pitala sam se je li je moguće nekoga voljeti i zaboravljati važne datume? Zašto uopće žene diljem svijeta dovode u vezu ljubav i datume? Je li poklon zbilja dokaz ljubavi? Je li ponašanje i djelovanje na određeni datum zbilja najvažnije i ujedno pokazatelj uspješnosti nekog odnosa ili bi takve zaključke ipak trebali donositi na temelju nekih sasvim drugih stvari, između ostalog i ponašanja ostalih 360 dana u godini?

Njegovo je primjerice, generalno gledano bilo i više nego divno, toliko da sam ja naspram njega sa svojim emotivnim igricama bila prava kuja. Kažem generalno, jer ovdje govorim o jednoj realnoj ljubavi dvoje stvarnih ljudi, ljudi s manama i vrlinama, ne o onoj bajkovitoj o koje se mnoge djevojke i dan danas uredno sapliću imajući nemoguća očekivanja i fantazije kojima ni sam bog ne bi mogao udovoljiti.

Što ti vrijedi buket ruža, ako one skrivaju šljivu ispod oka? Što ti vrijedi skupocjeni parfem, ako je njime oprao savjest jer je netom izašao iz tuđeg kreveta? Večera na koju te vodi čisto da selo vidi, da tebi da priliku da je poslikaš i okačiš na Instagram, dok je između vas sve trulo, toliko da jedva pronalazite teme o kojima bi pričali?

Dakako, to ne znači da su svi oni koji zaboravljaju datume automatski zlatni i da im treba čestitati na njihovom neimanju osjećaja za detalje koje ženama život znače. I oni mogu biti potpuno jednaki kao ovi prije spomenuti, a i ne moraju. Isto vrijedi i obrnuto.

Poanta je da ne postoji kalup za ljubav. Unaprijed skrojeno odijelo po mjeri u koje automatski uskačete kad se zaljubite i nosite ga vječno, uvijek isti, uvijek idealni, nepromjenjivi.

Kao što ne postoji jedna karakterna osobina na osnovu koje možeš sa sigurnošću zaključiti da je netko loša osoba, tako ne postoji ni jedna riječ ili tišina, jedno djelovanje ili potpuni izostanak reakcije na osnovu kojih možeš bez ikakve dvojbe reći – ovo nije ljubav. Za to je ipak potrebno puno više; jedan dosje pažljivo unesenih zabilješki na kraju kojih možeš mirna srca i duše donijeti jasan zaključak i otići.

 

Prihvatila sam njegovu zaboravljivost

Što je sa svim onim svakodnevnim sitnicama koje ponekad uzimaš zdravo za gotovo, a koje govore više nego što će ijedan poklon ikad moći? Jer budimo realni, naš cijeli život počiva upravo na svakodnevici, ne na određenim datumima u godini. Što je s onim osjećajem posebnosti i jedinstvenosti u tvom srcu koji osjećaš svaki put kad ste negdje zajedno, a on prebaci ruku preko tvog ramena i utisne ti poljubac? Što je s činjenicom da je samo svojim postojanjem upravo on zaslužan za bezbroj osmijeha na tvom licu? Što je s podrškom i poštovanjem koje ti pruža kad se gubiš po stranputicama svojih snova?

Što je sa svim onim ludostima koje si počinila, a on ti ih je oprostio, čak i prije nego si ti uspjela oprostiti samoj sebi?

Ljubav izvan kalupa, prije svega prašta. Ljubav koja nema potrebu naoružati se do zuba, u svakom trenutku spremna započeti rat, je ona koja prihvaća. Koja ne želi mijenjati nikoga. Slobodna je, nesputana “moranjima”, “trebanjima”, društvenim konvencijama…

I znaš što je najsmješnije? Onaj tren kad sam prihvatila njegovu zaboravljivost i počela je i sama prakticirati prema njemu, te kad sam se prestala upuštati u razne manipulativne igrice – on se sjetio… Čak i prokletog Valentinova.

 

preuzeto sa:zivim.hr

(Ukupno pregleda na ovaj sadrzaj 14 pregleda, 1 Danas)

Related posts