Glinom protiv bakterija











style=”display:block”
data-ad-client=”ca-pub-7485439633535505″
data-ad-slot=”2016002097″
data-ad-format=”link”
data-full-width-responsive=”true”>
“Glina sve liječi “, kaže se u narodu – i misli na groblje. No nije riječ samo o tome: najnovija istraživanja pokazuju da bi glina mogla pomoći u liječenju tvrdokornih bolničkih infekcija.

Geofagija je neobična riječ, no značenje joj je sasvim jasno: jedenje zemlje. No jede li itko na ovoj Zemlji zemlju i ako jede zašto je jede? Začudit ćete se, ali mnogi su to činili i još čine, premda se to nama, Europljanima 21. stoljeća – koji imamo hrane u izobilju – čini krajnje čudnim. No još je sredinom 19. stoljeća veliki njemački prirodoslovac Friedrich von Humboldt opisao slučaj radnika u kamenolomima pješčenjaka na Kyffhäuseru koji su kopali  neku vrstu fine glinu što su je zvali Steinbutter te je  – što se dade naslutiti iz samog imena – mazali na kruh umjesto maslaca. Takvi su običaji još rašireniji među neeuropskim narodima. „U Africi, na obali Guinee, imaju crnci običaj jesti neku žućkastu zemlju, koju nazivaju Caouac, kao poslasticu; u koliko ova sadrži žive mikroskopske diatomee, u toliko ima ta zemlja i neku hranjivost“, piše doktor Ernst Mayerhofer, profesor na zagrebačkom Medicinskom fakultetu i osnivač Klinike za dječje bolesti, u svom Leksikonu prehrane, izdanom u Zagrebu ratne 1944. godine.

„I na afričkim otocima je uživanje slaninastog kamena steatita („Speckstein“) prilično razšireno. Tako se događalo, da su crnci, koji su bili u Ameriku prodani kao robovi, i tamo tražili jestivu zemlju; oni su jeli neki crvenožuti vulkanski prašinac, no taj su njihovi probavni ograni slabije mogli podnijeti, tako da su ti robovi oboljeli. Želja za takvom neobičnom hranom bila je tolika, da se robovi unatoč kaznama i unatoč bolestima nisu mogli odviknuti te geofagije; taj vulkanski prašinac se je dapače na američkim tržištima potajno prodavao.“ Na kraju profesor Mayerhofer spominje običaj južnoameričkog plemena Otomaka, koje živi na rijeci Orinoko. Oni jedu poyu – kuglice gline, promjera 8-10 cm,  premazane krokodilskom mašću (bit će da je prije riječ o masti aligatora). Nakon što je izračunao kaloričnu vrijednost takvog obroka (glina plus mast) profesor Mayerhofer dolazi do neizbježnog zaključka: „Na tom primjeru  vidimo jasno, kako i čovjek prirode kadkad ne spoznaje pravu hranitbenu vriednost jela te zamjenjuje ono, što je važno [mast], s onim, što je od sporedne važnosti [glina]!“

No neće baš biti sve onako kako to kaže profesor Mayerhofer, da je naime jedenje zemlje, gline, lapora i drugih poslastica tek poremećaj, perverzija nagona gladi ili pak „zabluda ukusa“ (Humboldt). Narodna vjerovanja ne treba nekritički prihvaćati  ali isto tako ni nekritički odbacivati, nego ih valja znanstveno, kritički ispitati. Upravo su to učinili kanadski mikrobiolozi iz Vancouvera kada su u potrazi za djelotvornim sredstvom protiv bolničkih infekcija ispitali tradiciju tamošnjeg indijanskog naroda Hailtsuk koji upotrebljavaju glinu što je zovu kisameetza liječenje mnogih bolesti (ulcerozni kolitis, čir na dvanestniku, artritis, neuritis, flebitis te iritacije i opekline kože). I što su učinili? Uzeli su kulturu šest vrsta patogenih bakterija, poznatu kao ESKAPE, da bi vidjeli koliko je protiv njih učinkovita terapija glinom. Riječ je, da pojasnim čitatelju, o šest vrsta bakterija koje u bolnicama zadaju najviše muke liječnicima, a još više pacijentima. To je prvo, za E, Enterococcus faecium, uzoročnik proljeva, potom Staphylococcus aureus (S) uzročnik izrazito teških infekcija te Klebsiella pneumoniae (K), uzročnik upale pluća. Pod slovom A i P  kriju se pak Acinetobacter baumannii i Pseudomonas aeruginosa, dok je posljednje slovo, slovo E, rezervirano za više vrsta crijevnih bakterija (Enterobacter spp.). Sve te vrste imaju sojeve otporne na antibiotike, te su stoga posebno opasne kada se prošire bolničkim odjelima.

 

Tu međutim pomaže upravo glina kanadskih indijanaca. Kada je kultura sojeva tih bakterija pomiješana sa sitno raspršenom glinom, a potom nasađena na hranjivu podlogu u Pertrijevoj zdjelici, djelovanje gline – tj. smanjenje broja baktrerija – vidjelo se već nakon pet sati, da bi ih nakon 24 sata, ili najviše 48 stati (E. faecium)  posve nestalo. Glina se najučinkovitijom pokazala protiv bakterija A. baumannii: nakon samo pet sati inkubacije broj se bakterija soja AB-1264 smanjio deset tisuća puta, dok od soja AB-1270 nije ostala praktički nijedna bakterija. Jednako dobar učinak pokazala je glina i prema uzročnicima kolitisa (Enterobacter spp).

Glina očito djeluje – samo se još ne zna kako. Analiza gline kisameet otkriva da od minerala gline sadrži uglavnom biotit, što je ne čini nimalo neobičnom. Stoga se čini da nije riječ o samoj glini nego o vrlo bogatoj zajednici mikroba koji u njoj žive te  izlučuju antibiotike. Slična pak istraživanja na jednoj drugoj vrsti gline, nazvanoj plavom glinom (blue clay), daju naslutiti kako svoju baktericidnost duguje visokom sadržaju željeza. I što na kraju reći? Nije važno koje je boje mačka, glavno je da lovi miševe. To je odgovor koji možda neće zadovoljiti znanstvenika, ali sigurno hoće liječnika.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu, a u posljednje vrijeme i za mrežne stranice Zg-magazin te, razumije se, BUG online. Autor je i 13 znanstveno-popularnih knjiga od kojih je posljednju, „The Cookbook of Life – New Theories on the Origin of Life“ (izišlu ove godine), napisao na engleskom jeziku. Urednik je rubrike „Kemija u nastavi“ u časopisu Kemija u industriji, za koji piše i komentare. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.




(Ukupno pregleda na ovaj sadrzaj 28 pregleda, 1 Danas)

Related posts